Masha Pashkova-Dzneladze
Jeste li ikad prošli niz ulicu u svom gradu i pitali se koja je osoba odlučila izgradili toliko uzak pločnik? Tko je odlučio maknuti autobusnu stanicu s mjesta na kojem je bila desetljećima? Tko je napravio priglupu odluku posjeći drveće i proširiti cestu? Vjerojatno niste sami jer se većini ljudi ne sviđaju odluke koje se donose bez konzultacija s populacijom ili objašnjenja, ili pokušaja opravdanja odluke. Umjesto toga, naši prosvjedi i peticije su ignorirani. U većini istočnoeuropskih gradova ne postoji dijalog između gradskih vlasti i građana. Stoga potrebe građana često nisu zadovoljene.
Živjela sam u tri velika grada: Tbilisiju gdje sam rođena i odrasla, Pragu, u kojem sam živjela 2.5 godina, i Beogradu, gdje sam se preselila u rujnu 2019.
Tbilisi
Sjećam se vremena u mom rodnom gradu kad je ulica u kojoj sam živjela bila dvosmjerna. Onda, jednog dana je postala jednosmjerna, što je bilo veliko iznenađenje za mlađu mene. Zapravo, više i više ulica je postajalo jednosmjerno, više raskrižja je dobivalo semafore s tajmerima, tako da čak ako ne bi bilo automobila, moralo bi se čekati za prelazak ceste. Sve više ljudi je migriralo u glavni grad jer se vlada nije brinula o regijama, tako da se gradilo mnogo novih ružnih zgrada. Tramvajske linije koje su nekad pokrivale cijeli grad su nestale u devedesetima jer su ljudi prodavali željezo kao sirov materijal tijekom ogromne ekonomske krize koja je došla nakon građanskog rata i dobivanja neovisnosti od “socijalističkog” SSSR-a i prelaska na kapitalizam.
Srećom, danas u Tbilisiju postoji metro, koji ima dvije linije, ali apsolutno nije dovoljan za gradsku populaciju, a ne pokriva ni cijeli grad. Postoji nekoliko autobusnih linija, ali puno je više “maršutka”, raka postsovjetskih zemalja. Maršutke su ružni i neudobni minibusevi, koji nisu prikladni za bilo koga višeg od 175 centimetara. Staju bilo gdje u gradu, nasred ceste, ako ih pozovete podizanjem ruke (kao što ljudi u američkim gradovima zaustavljaju taksije) ali komfor je daleko od toga. Prije su maršutkama oper-irale male kompanije koje bi se međusobno natjecale vozeći opasno brzo kako bi “ulovile” što je više putnika moguće. Sad sve maršutke pripadaju Tbilisi Transportnom Poduzeću – monopolu u privatnom vlasništvu koje ne brine o putnicima niti vozačima. Ovi “minibusevi” su obično puni i voze na nesiguran način.
Biciklistička infrastruktura praktički ne postoji. U najboljem slučaju postoji jedna biciklistička staza od jednog kraja ulice do drugog. Neki hrabri ljudi voze preko cijelog Tbilisija riskirajući živote. Postoji željeznička pruga koja prolazi kroz cijelu Gruziju do Azerbejdžana i prolazi glavnim gradom od sjevera prema jugoistoku, i ima nekoliko stanica unutar grada, lociranih blizu metro stanica. Nažalost, gradska vlast je odlučila prebaciti prugu izvan gradskog centra na drugu stranu Tbilisi mora, smanjujući njenu upotrebljivost. Postoje glasine da je ovo učinjeno kako bi se prodalo zemljište na kojem se trenutno nalazi pruga. Još jedna “pametna” odluka gradske vlasti je bila ispuniti kilometre već iskopanog tunela za treću liniju metroa. Sve u svemu, javnoprijevozni sustav Tbilisija vas gura u korištenje automobila, a za one koji si to ne mogu priuštiti, što je oko 65% populacije, on ostaje mehanizmom mučenja.
Prag
Kad sam se preselila u Češku i aktivno počela putovati gradom, bila sam uistinu šokirana. Može li prijevozni sustav uistinu raditi i biti… sustav? Postoji metro, tramvaji, busevi i vlak, svi su povezani i dostupni preko jednostavnog sustava plaćanja, koji je, izumila Zelena stranka (ako ste se pitali je li javni prijevoz političko pitanje). Prijevoz je uvijek točan, čist i prostran. Vrlo rijetko, tijekom špice, je potrebno zamoliti jednog ili dva putnika da se pomaknu kako bi izašli. Cijena je više nego prihvatljiva za razinu usluge. Sve su stanice jasno povezane jedne s drugima i čak ako nemate pametni telefon, možete lako čitati kartu koja je locirana na svakoj od stanica. Ili jednostavno možete instalirati češku prijevoznu aplikaciju ili provjeriti najbolju rutu preko Google mapa. Također možete koristiti žičaru s istom karticom (litacka).
Nemojte me krivo shvatiti, praški prijevozni sustav ima mnogo toga za popraviti! Na primjer, bicikliranje u gradu je prilično izazovno za početnike. Nema mnogo biciklističkih staza. Na nekim mjestima su obojene, no odjednom naglo nestanu, ostavljajući vas nasred ulice, nesigurne kamo dalje ići. Možete uzeti svoj bicikl u javni prijevoz uz dodatnu uplatu ili besplatno u nekim vlakovima. Sustav noćnih buseva bi se također mogao popraviti. No sve u svemu, trenutno stanje praškog javnog prijevoza bi trebalo biti uzor za druge glavne gradove u istočnoj Europi, čiji donositelji odluka ne smatraju dostupnu i kvalitetnu mobilnost ljudskim pravom.
Beograd
Kad sam došla živjeti u Beograd, to je za mene bilo uzbudljivo iskustvo, no nakon života u Pragu, ovaj grad centriran na automobile je bio težak za prilagodbu. Ovdje, poput Tbilisija, ljudi su potaknuti kupiti automobile, plaćati gorivo, ostati trijezni uvečer, ili voziti pijani, plaćati kazne jer su parkirali na pogrešnim mjestima. Gdje drugdje bi parkirali ako vlast sve potiče na kupovinu automobila?! Grad jednostavno ne može imati jednako automo-bila kao stanovnika. Svakog jutra, kad bih hodala od mog stana do ureda, u šetnji od pola sata bih vidjela 4-5 različitih inspekto-ra koji bi provjeravali tablice automobila i dijelili kazne. U Beogradu sam ponovno postala vrlo oprezna. Nikad ne znaš iz kojeg će ugla naletjeti automobil jer su svi u žurbi. Čak ih razumijem – žure da spase par sekundi na svakom uglu jer će nakon toga čekati minutama ili čak sat vremena u jednoj od mnogih gužvi.
Problem Beograda nije samo velik broj automobila i manjak javnog prijevoza. Sam grad ima čudno isplanirane elemente. Na primjer, tramvajske linije su u nekim dijelovima grada u sredini ulice, a u drugim na strani ulice, što znači da moraju voziti sporije zbog automobila i parkiranih vozila koja usporavaju tramvaj. Metro u Beogradu se u ovom trenutku gradi, nadajmo se da će biti pravilno isplaniran i nadići probleme naguranog prometa u gradu. Bicikliranje u Beogradu, kao u Tbilisiju, je ekstreman sport. Ipak, nekad vidim ljude na biciklima, većinom ljeti, ali one hrabrije i zimi.
Lekcije za pamćenje
Što od Tbilisija, Praga i Beograda možemo naučiti o gradovima? Mi, Zeleni, se slažemo da se urbano planiranje treba dogoditi s maksimalnom inkluzijom stanovnika određenog grada – jer će ovi ljudi koristiti taj grad. Ne trebaju svi stanovnici imati diplomu u urbanom planiranju, no svi mogu izraziti svoje potrebe, a dužnost grada je da ih sve ispuni. Potom je zadatak planera pretvoriti te potrebe u urbane intervencije, i kroz promjenu zadovoljiti potrebe.
Jedan od najvećih problema s kojim se istočnoeuropski gradovi suočavaju su raspadajući prometni sustavi. Ova je potreba očita bilo kojem posjetiocu. U svim istočnoeuropskim gradovima u kojima sam bila, transportni sustav nije adekvatan. Ovdje ću objasniti što gradska vlast mora napraviti da transformira javni prijevoz iz mehanizma mučenja u uslugu koju populacija ne zanemaruje. Njih se može opisati u šest jednostavnih istina:
Jednostavna istina #1: Manjak adekvatnog javnog prijevoza i biciklističke infrastrukture u gradu vodi do kupovanja sve više automobila.
Zvuči jednostavno, zar ne? Kako možemo okriviti ljude koji ne žele stajati u busevima koji su toliko krcati ljudima da čak ako se onesvijestite od manjka zraka u kolovozu u Tbilisiju ili Beogradu, nema mjesta za pasti? Kad postoji nadmetanje na metro stanicama za ulazak i izlazak iz vagona jer ima previše ljudi, kupovanje malog, jeftinog automobila čini se kao lako rješenje. Imate svoje osobno vozilo koje vas odvede od točke A do B bez fizičkog kontakta sa šest drugih stranaca. Samo što si ne može svatko priuštiti automobil, a da mogu, gužve bi bile beskonačne.
Jednostavna istina #2 Bez obzira koliko proširili ceste, nećete moći osigurati dovoljno prostora za rastući zahtjev za mjestom za automobile.
Jednostavno nema toliko prostora u gradu. Čak i da ima, trebali bismo razmisliti o društvenim učincima preširokih “autocesta” u gradu. Štoviše, dokazano je da dodavanje traka samo čini korištenje automobila primamljivijim umjesto smanjenja pritiska na promet (samo razmislite o gradovima poput Los Angelesa). Što se oko ovoga može učiniti? Jedno rješenje može biti prestanak bacanja novca poreznih obveznika i njegovo investiranje u transportnu infrastrukturu: zapošljavanje profesionalaca za proučavanje transportnog ponašanja i smišljanje najboljih prometnih rješenja za javni prijevoz. Drugo je rješenje tehnološko. Danas gradovi prikupljaju niz podataka. Vrlo je lako predvidjeti broj putnika u prijevozu. Na ovim podacima urbani planeri mogu bazirati njihove odluke o broju buseva, frekvenciji i lokaciji autobusnih i tramvajskih stanica, čineći ih učinkovitijima.
Jednostavna istina #3 U privatnom prijevozu se osjećamo dobro.
Često asociramo prijevoz ne samo za praktičnosti, nego i s komforom. Ipak, bicikli su također sredstvo privatnog prijevoza iako mnogima uopće nisu na radaru. Bicikl vam daje istu fleksibilnost i neovisnost kao automobil. Bicikliranje je praktički besplatno. Naravno da ne možemo svi prijeći 10 kilometara na dan, ali zato bi trebalo biti dopušteno ponijeti bicikl u bus ili vlak. Na ovaj bi način ljudi mogli kombinirati različita prijevozna sredstva, imati više ruta i više šanse da stignu na vrijeme. Ljudi bi trebali biti motivirani biciklirati. Usluga iznajmljivanja bicikala bi pomogla u ovome, i rješenja pametnih gradova poput digitalne mape stanica bicikala za najam i biciklističkih staza bi bila dodatan bonus.
Jednostavna istina #4 Ljudi moraju znati kamo idu.
Online mape su promijenile našu percepciju grada, način na koji komuniciramo i krećemo se u njemu. Ako želimo da se građani ne gube, moramo osigurati aplikacije koje pokazuju prijevoz u stvarnom vremenu i odabiru najbolje konekcije. One bi trebale uključivati bicikliranje kao opciju: kartu koja pokazuje biciklističke rute i sortira ih po težini, nagibu i vremenu putovanja (primjeri ovoga već postoje u nekoliko gradova, poput ove: mapa.prahounakole.cz).
Jednostavna istina #5 Kombiniranje različitih tipova prijevoza često znači najbržu rutu.
Stoga, postojeće željezničke rute bi trebale biti uključene u postojeću mrežu prijevoza u gradu. U većini slučaja one ionako prolaze kroz grad, te su brz i praktičan način za povezati okolne gradove. Prije nego sam otkrila poveznicu bicikl+vlak od mojeg stana do ureda u Pragu, provodila sam do sat vremena na ruti bus+metro+bus, nakon čega bi mi trebalo samo oko 25 minuta. Kroz istu logiku, trajekti i žičare se isto moraju uključiti u gradski prijevoz, ovisno o terenu. Na ovaj način stanovnici mogu pokriti velike distance u malom vremenu.
Jednostavna istina #6 Ljudi vole hodati, ako je distanca prikladna.
Prethodnih pet istina vodi prema ponovnom preuzimanju prostora za pješake. Neke ulice se mogu ograničiti na isključiv promet pješaka i biciklista, dozvoljavajući prolazak samo za one automobile stanovnika koji tamo žive ili rade. Barcelona implementira takav pristup s velikim uspjehom – pješački 3×3 blokovi postaju živahniji i sigurniji.
Umjesto zaključka, ponudila bih kriterije dobrog sustava javnog prijevoza:
Brzina – dopušta prelazak velikih udaljenosti u kratkom vremenu;
Pristupačnost – u smislu udaljenosti i lakoće ulaska u stanicu i vozilo;
Priuštivost – nije skup i sadrži subvencije za ranjive skupine;
Čistoća – kante za otpad i često čišćenje znači da ga putnici rado koriste;
Povezan – trebalo bi biti lako raditi promjene između različitih tipova prijevoza
Nadajmo se da ćemo jednog dana vidjeti implementaciju ovakvih rješenja u našim gradovima.
Ilustracije: Haris Begic